Zaborav

Ne mislim ovdje raspravljati o zaboravljivosti u anegdotama. Rastreseni profesor svagdje zaboravlja kišobrane ili kišobran otvara za vedra dana, a Newton, zadubljen u fizikalne probleme, stavlja sat, a ne jaje, u kipuću vodu.

Pojavu koja me zanima nazvao bih povijesnim obzorom znanja i sjećanja. Postoje bezbrojne stvari koje se u slijedu naraštaja gube iz pamćenja. Uzet ću primjer iz svog djetinjstva, pa kako je otad prošlo osamdesetak godina, pomaknuo se i povijesni horizont. Što prepoznaje današnji čitatelj, mnogo mlađi ili najmlađi? Kvizovi su u mnogim zemljama aktualni, pa se i ova smotra pojava može smatrati svojevrsnim prilogom tehnici kviza. Budući da je čar igre u skokovitosti pitanja (pa nakon pitanja o dubini Atlantika na određenom mjestu može doći pitanje o renesansnim gradovima ili Mozartovim operama), izbjeći ću svaku sistematiku.

Dakle, što je školovanom građanskom djetetu, recimo pučkoškolcu, bilo poznato, spremljeno u svijesti?

Meni je kao djetinjem čitatelju neizbrisiv doživljaj bila slikovna priča Trojica u mraku

Počet ću ovako. Tko je ili što je Katedralis? Hrvatska enciklopedija to ime ili taj pojam ne bilježi, što znači da je Katedralis nestao s radara ustanova koje imaju informacijsko-znanstvenu namjeru. Potrebno je vratiti se u doba moga djetinjstva, pa zbunjenosti više neće biti. Rado sam slušao na radiju Zagreb (ili Radiostanici Zagreb, kako se postaja službeno zvala) emisije s čitanim feljtonima hrvatskog novinara koji je surađivao pod pseudonimom Katedralis, imenom koje je dakako izvedeno iz naziva građevine koja se zove zagrebačka katedrala. Feljtoni su, koliko se sjećam, bili tečno pisani i zanimljivi, meni dostupni, a sadržavali su priče iz anegdotske povijesti grada. Tko se krije iza pseudonima nije bilo poznato, pa se Katedralis razlikuje od Zagorke; povezuje ih samo građa iz prošlosti. Usput rečeno, u doba moga djetinjstva u Slatini mnogi su čitali Gričku vješticu i smatrali to štivo vrhuncem napetosti. Žao mi je što je Katedralis nestao s obzora. Hrvatska enciklopedija sadrži mnoštvo natuknica te vrste, pa se pitam što joj je skrivio upravo taj novinar. A može se isključiti da su urednici otkrili pravo ime Katedralisovo pa natuknicu smjestili prema načelu koje je primijenjeno kod Zagorke (vidi M. Jurić). Kako god okrenemo, Katedralis je iščeznuo. Možda zbog neke kasnije političke mrlje? Ne znam, tridesetih godina nije bilo takvih naznaka.

Danski komičarski duo Pat i Patachon

Posvetio sam tom autoru toliko pozornosti jer je dobar primjer za zapis o zaboravu. Prelazim na svijet igara iz djetinjstva. Tko još zna Gdje se bruse škarice?, koja pravila vrijede u igrama skrivača i lovice, a za žandare i lopove ne usuđujem se ni pitati. Današnja se djeca na sve to nakostriješe. Imaju li pravo ili ne, to me ne zanima, važna mi je samo tema zaborava. Nakon Drugoga svjetskog rata sve se više ocrtavala mijena generacija. Vrednovanje je besmisleno, pogotovo ako primijenimo mjerila sadašnjice. U davnim danima tridesetih godina zaigranost je mašte bila druge naravi. Ali mašte i infantilnosti ima uvijek. Mi smo se igrali skrivača u ranžiranim željezničkim vagonima ili u grmlju, a danas djeca prčkaju po mobitelima.

Naslovnica izdanja iz 1928.

Upućujemo se u regiju stripova i kina. Kad sam prije dvadesetak godina upitao djecu iz obitelji znanaca poznaju li Disneyjeve likove Mickeyja Mousea, Donalda Ducka i Goofieja, pogledali su me nekako uplašeno. Današnji stručnjaci za stripove snalaze se dakako odlično, ali što je s čitateljskom pješadijom? Pamćenje ne seže daleko. Uvjerio sam se da nisu baš dobro upućeni kad je riječ o manje poznatim stripovima iz radionice Maurović i FraMaFu. Meni je, kao djetinjem čitatelju zagrebačkog lista Novosti, neizbrisiv doživljaj bila slikovna priča Trojica u mraku. Meni su njihove pustolovine bile, kako kaže Freud, imago maštovite osjetilnosti i intenziteta ugođaja.

Jedan je drugi strip izlazio u osječkom Hrvatskom listu, u isto vrijeme, a zvao se Broko, kralj gusara. Zaboravio sam tko ga je crtao, ali Zagrepčani oko Mickey stripa to sigurno nisu bili. Broko je bio napet, a nije se zbivao u klasično doba gusara, nego u novije vrijeme. Poslije škole sam se odmah dohvatio osječkih novina. U našim prikazima povijesti stripa nisam našao podataka o tom produktu. Kod teme stripa ostajem kad podsjećam na vremena kad je stvoren reklamni lik Popaja i njegove žene Olive. Kladim se da današnji mlađi ljudi sliježu ramenima. Ne znaju da je Popaj u svoje doba (SAD, od dvadesetih do četrdesetih godina) promicao povrće koje nije palo u zaborav.

Na redu je područje igranog filma. Prije osamdesetak godina nastao je niz tada neobično popularnih filmova s glavnim likom Tarzanom. Spomenute publikacije čvrsto žmire. Tarzan je živio u prašumi, ali nije bio neko divlje biće. Tijelo mu je bilo atletski razvijeno, prema današnjim predodžbama, a pripadalo je plivačkom rekorderu tridesetih godina Johnnyju Weissmülleru. Nije mu bilo teško glumiti junaka koji se u svojim pustolovinama na lijanama povija od stabla do stabla. Od New Yorka do moje Slatine, od Velike Britanije do Australije – Tarzan je bio jedan od matadora pop-kulture. Taj lik je u isti mah odličan primjer za ritam zaborava. Lijane je nagrizlo vrijeme, a Tarzan nije pao u vodu nego u zaborav. Jedan se engleski redatelj prije pedesetak godina pokušao novom verzijom Tarzanovih pustolovina gledatelje podsjetiti na nekadašnjeg junaka, no bez odjeka. Ni ugledan britanski priručnik The Oxford History of World Cinema (1996) čitateljima ne pomaže; zakopčan je do vrata. Primjeri zaborava su i dva glumačka para. Tko su bili Pat i Patachon i koga su sreli Abbot i Costello? Danski komičarski duo Pat i Patachon bio je u tridesetim godinama pojam filmske burleske, a danas ih ne bilježe ni publikacije od kojih bi se mogla očekivati obavijest. Uzalud. Da ne bude nesporazuma: govorim o aktualnim priručnicima, o britanskoj Oxford History, o zagrebačkom Filmskom leksikonu i o Hrvatskoj enciklopediji.

Znaju li današnja djeca tko je Popaj?

Završit ću elegično. Žrtve ireverzibilnosti vremena mogu postati i vrhunska književna djela, stoga što su se promijenili njihovi interpreti. Najbolje dramsko djelo cjelokupne hrvatske književnosti, Krležin ciklus o Glembajevima, neponovljiva je prošlost jer autentični tekst današnji glumci ne mogu izvesti. U dramama Gospoda Glembajevi i U agoniji gotovo je trećina teksta na njemačkom jeziku. Ne krivim suvremene glumačke sastave, nego utvrđujem činjenice. Te su drame pošle u nepovrat s Belom Krleža, Titom Strozzijem, Matom Grkovićem i Viktorom Bekom. Nakon te generacije samo su iznimni pojedinci vladali tekstom.